Herpes simpleks je zarazna bolest koja dovodi do pojave povratnih malih, bolnih, tekućinom ispunjenih mjehura na koži ili sluznicama.
Dva tipa virusa herpesa simpleksa koji zaraze kožu su HSV1 i HSV2. HSV1 je uobičajeni uzročnik hladnih rana na usnama (herpes labijalis) i rana na rožnici oka (keratitis izazvan herpes simpleksom) ; taj se obično prenosi dodirom s lučevinama iz usta ili oko usta. HSV2 obično uzrokuje genitalni herpes i prenosi se u prvom redu izravnim dodirom rana, najčešće prilikom spolnog kontakta.
Herpes simplex dovodi do izbijanja (promjena) na koži i sluznicama. Ta izbijanja jenjaju, premda virus ostane u neaktivnom (latentnom) stanju unutar ganglija (skupina tjelešaca živčane stanice) u zaraženom području. S vremena na vrijeme virus se ponovno aktivira i razmnožava, često uzrokujući izbijanja mjehurića na istom mjestu kao i pri prijašnjoj infekciji. Međutim, virus može postojati u koži a da ne uzrokuje očiti mjehurić; virus u takvom stanju može služiti kao izvor zaraze drugih ljudi. Izbijanja mogu izazvati prekomjerna izloženost suncu, vrućica, fizički ili emocionalni stres, potiskivanje (supresija) imunološkog sustava ili neka hrana i lijekovi, ali često su čimbenici poticanja nepoznati.
Dijagnostika
Liječniku je katkada teško prepoznati herpes simpleks. Može ga se zamijeniti s alergijskom reakcijom, drugim virusnim infekcijama ili čak s kožnom reakcijom na neke lijekove. U postavljanju dijagnoze može katkada pomoći sijelo mjehura na tijelu.
Liječnik koji posumnja na herpes simpleks može ispitati istrugane ljuskice mjehura pod mikroskopom. Ako osoba ima infekciju virusom herpes simpleksa, te će ljuskice pokazati velike zaražene stanice. Dijagnozu mogu potvrditi kulture za virus, pretrage krvi na povećanu razinu protutijela i biopsija. Međutim, te su pretrage rijetko potrebne. Dijagnozu je moguće postaviti u vrlo ranom stadiju primjenom novijih tehnika, kao što je PCR (reakcija lančane polimerizacije) koja se može upotrijebiti za otkrivanje DNK iz virusa herpes simpleksa u tjelesnom tkivu ili tekućini.
Simptomi
Prije ponovnog izbijanja herpes simpleksa javljaju se trnjenje, peckanje, nelagoda i svrbež što prethodi mjehurima nekoliko sati pa 2 do 3 dana. Mjehuri okruženi crvenkastim rubom mogu se pojaviti bilo gdje na koži ili sluznicama, ali najčešće u ustima i oko ustiju, na usnama i na spolnim organima. Mjehuri (koji mogu biti bolni) se najčešće oblikuju u grozdove koji se udružuju u velika pojedinačna sjedišta. Nakon nekoliko dana mjehuri se počinju sušiti tvoreći tanku žućkastu krastu i plitke vrijedove. Cijeljenje tipično započinje unutar 1 do 2 tjedna nakon pojave i obično se završi do 21. dana. Međutim, mjehuri u vlažnim područjima tijela katkada sporije zacjeljuju. Ako se izbijanja stalno događaju na istom mjestu ili ako dođe do sekundarne bakterijske infekcije, može doći do ožiljkavanja tkiva.
Liječenje
Većina ljudi liječi herpes labijalis nježnim pranjem zaraženih područja sapunom i vodom. Područje treba zatim brižno osušiti; ostavljanje mjehura vlažnima može pogoršati upalu, odgoditi cijeljenje i vjerojatno pojačati bakterijsku infekciju. Za sprječavanje ili liječenje bakterijske infekcije na kožu se može primijeniti neka antibiotska mast, npr. neomicinbacitracin. Ako se čini da bakterijska infekcija napreduje ili uzrokuje dodatne simptome, liječnik može propisati antibiotike koje se uzima u obliku tableta ili injekcije.
Protuvirusne kreme kao što su idoksuridin, trifluridin i aciklovir katkada su učinkovite kada ih se primijeni izravno na mjehure. Aciklovir ili vidarabin, uzet oralno (na usta), može se upotrijebiti za teške herpesne infekcije po čitavom tijelu. Ponekad je potrebno aciklovir uzimati svaki dan da se potisnu ponavljana izbijanja, naročito kada su zahvaćeni spolni organi. Za keratitis izazvan herpes simpleksom ili genitalni herpes mogu biti potrebne specifične mjere liječenja.